Izgleda da postoji određena točka svijesti iz koje život i smrt, stvarno i imaginarno, prošlost i budućnost, priopćivo i nepriopćivo prestaju biti poimani kao suprotnosti.

André Breton, Manifest nadrealizma, Pariz, 1924.

Napušteni plato kastavske Crekvine sažima u sebi nultu točku mogućeg i minulog – Ruskinovu romantičnu ruševinu i njenu neispunjenu težnju. Hram, spoznan imanentnim ritualima arhitektonskog reda i hijerarhije, autonoman svojoj okolici, iznova generira svoje izvorište i locus na kojemu je sazdan. Razarajuća iskrenost nepatvorenih zidina kojima je vrijeme oduzelo mogućnost skrivanja iza naslaga poviješću odobrenih ornamenata, plastike, kolora i vitraja prerasta svoju veličinu. Prirodno ili artificijelno, kamen izrastao iz kamena i tako unedogled. Ruševina, neshvatljivo golema, krije svoje zauvijek zaboravljene arhitekte – graditelje, među ljudima ili bogovima. Današnjem prolazniku naoko se čini da je bliža samoj prirodi nego Kući. 

Urušeni simboli, rastavljeni elementi reda snažniji od svojeg ispunjenog ideala, upućuju na vlastitu povijest čiji se stvarni datum još uvijek gubi u legendama, neumornim težnjama za istinom. Inverzija vanjskog i unutarnjeg – lica i naličja – artikulira i nudi novo iskustvo prostora. Praznina (i slutnja) platoa čine ogoljenom oltarnu apsidu, gotovo jedinu preostalu sekvencu kastavske Crekvine. Oltar kao izvorište, točka u kojoj se iznova susreću stvaran i transcedentan prostor, narativni je simbol religije. Oživljeni arhitektonski subjekt – univerzalan, logičan i razumljiv.